Nakon Drugog svjetskog rata američki poduzetnik i inovator dohvatio se zanimljivog posla - napraviti obiteljski automobil za šest osoba koji će biti ispred svog vremena, barem 10 godina.
Nakon manje i više uspješnih pustolovina s pištoljima i vojnim vozilima (američka vojska je odbila jedno vozilo jer je bilo prebrzo!), Preston Tucker počinje 1947 sastavljati svoje prvo cestovno vozilo - Tucker Torpedo.
Karakteristično srednje svijetlo razlikovalo je Tucker od svih ostalih automobila.
Auto je zamišljen, ne samo kao tehnički avangard, već i dizajnerski korak naprijed. Tuckerova želja je bila da je automobil pogonjen motorom smještenim iza stražnje osovine (možda potaknut VW-ovim uspjehom), s dosad neviđenim sigurnosnim elementima te da bude ekonomičan, brz i udoban. Iako je u početku nosio ime Torpedo, tokom razvojne faze model je preimenovan u jedostavno '48 - godinu početka proizvodnje. Tako da svi proizvedeni primjerci nose ime Tucker '48.
Jedan od 47 preživjelih '48-ica. Danas su svi u voznom stanju.
Gospodin Tucker je zahtjevao da, već na prvi pogled, bude jasno da se ovdje radi o automobilu koji će promijeniti automobilski svijet. Tako je automobil bio dizajniran vrlo avangardno s fluidnim linijama koje podsjećaju na kapljice vode u pokretu. Iako je imao proširen stražnji kraj (zbog smještaja motora) linija automobila je bila tako prirodna, niska i elegantna da ga mnogi proglašavaju najljepšim autom četrdesetih godina, dok je po pitanju aerodinamike bio daleko ispred svog vremena.
Aerodinamika je bila u prvom planu.
U početku je bilo zamišljeno da ga pogoni pravi američki V8 agregat, no bio je prevelik, pretežak i jako žedan, te se odlučilo za manji motor. Nakon dugo razmišljanja, odlučilo se za šestocilindrični zrakom hlađeni bokser (jesam li spomenuo VW?) obujma 5.5 litara (V8 je kao previše trošio) preuzet iz helikoptera (?!). Nakon manjih modifikacija iz njega je izvučeno 166 KS, što je bilo dovoljno da do 100 km/h stigne za 10 sekundi te vozi maksimalnom brzinom od 192 km/h. U četrdesetim godinama to su bile iznimne performanse za jedan (američki) automobil.
Boxer 6, 5.5 litara, 166 KS, 10 s do "stotke".
Kad je bio gotov motor, moglo se pozabaviti i ostalim tehničkim komponentama vozila. Neke od najvećih inovacija su treće prednje svijetlo koje se nalazi u sredini automobila koje se zakreće zajedno s upravljačem i osvjetljava zavoj, sigurnosni pojas za vozača i suvozača, prednje staklo koje se pri lomu ne raspršuje na komadiće, aerodinamična silueta te mnoge druge inovacije koje su danas standardi u serijskim automobilima.
Tako jednostavno, a opet...
Cijeli auto je koštao nešto manje od 2.500 dolara, što je tada bila razmjerno mala cijena za ovako napredan automobil.
Sve to je bilo toliko dobro i mirisalo je na uspjeh da je nešto moralo poći po zlu. "Velika Trojka" (Ford Motor, GM i Chrysler) osjetili su da će takav automobil njihove modele predstaviti kao zastarjele te će morati ulagati u razvoj konkurentnih modela, što svakako nije jeftino. A, kako im i samo ime kaže, bili su veliki i iznimno moćni. Veze su imali posvuda, a pogotovo u Američkom Senatu. Tako su digli optužnice protiv Tucker Company za navodnu financijsku i poreznu prijevaru te zahtjevali zatvaranje pogona i suđenje osnivaču Prestonu Tuckeru.
Otac Preston i "dijete" '48. Roditeljstvo nije dugo trajalo.
Nakon suđenja Tucker Company je proglasila bankrot pa je '48 bio jedini cestovni automobil koji je izašao iz njihove tvornice u Chicagu, tada najveće tvornice na svijetu.
Šest "topova" i stražnje smješteni motor - netipično američki.
Do kraja proizvodnje proizveo se samo 51 primjerak ovog izrazito naprednog automobila koji je trebao komercijalizirati i uvesti u serijsku proizvodnju mnoge sigurnosne i tehničke komponente. Danas se sa sigurnošću zna o 47 "preživjelih" komada koji su očuvani te redovito nastupaju na raznim priredbama oldtimera ili izložbama.
Mjesto za srce automobila.
Teško je reći sa sigurnošću što je pošlo po zlu te zašto automobil budućnosti nije postao automobilom sadašnosti. Je li je tu uistinu bila velika urota "Velike Trojke" ili se gospodin Tucker malo preračunao i zbilja pronevjerio preko 20 milijuna dolara, dijelom od investitora, a djelom od predujma kupaca. Tucker je rekao kako je svaki cent bio uložen u razvoj ovog modela, no 20.000.000 dolara je tada bila strašno velika svota novca za utući u jedan model.
Bijele gume - tipično za rane poslijeratne modele iz Amerike.
Ipak, jedno je sigurno, propast Tuckerovog automobila sigurno nije donijela ništa pozitivno u automobilskom svijetu. Njegove genijalne ideje su uskoro počeli kopirati svi veći svjetski proizvođači, te zahvaljujući Tuckeru danas se vozimo puno sigurnije i udobnije.
Preston Tucker je 1951. godine otišao u Brazil u potrazi za stvaranjem novog automobila no, pet godina kasnije tamo i umire od raka pluća, ostavivši iza sebe još jedan veliki neostvaren san.
LOM
Video na portalu
Oldtimeri
